Moje dosadašnje 22 godine s dijabetesom
Drage/dragi moji,
želim napisati par riječi o mojem iskustvu života s dijabetesom. Bilo je tu i uspona i padova kojih se danas nadasve sramim, ali opet, valjda se tako moralo posložiti.
Sjećam se dana kad mi je dijagnosticiran dijabetes. Naravno da nisam imala pojma o čemu je riječ i naravno da su mi se u glavi stalno vrtjela razna pitanja. Zašto baš meni? Što sam to pogrešno radila? Zašto je Bog meni “dao” taj križ i čime sam ga tako naljutila? Danas uviđam da sam si tada postavljala pomalo glupasta pitanja, ali s 11 godina i ne možeš baš previše razumno promišljati.
Nakon dijagnosticiranja, odmah su me ostavili u bolnici i rekli da će sve biti u redu, samo da treba malo vremena. Nisam se mogla micati jer su mi na obje ruke bile prikačene infuzije.
Sjećam se da me je svaka kost u tijelu boljela, a da su me mali nabori na bolničkom madracu toliko žuljali da mi se činilo da spavam na kamenju. Istina, nije tu bila u pitanju loša kvaliteta ležaja ili pak nepravilno izrađeni krevet, već činjenica da sam na svoju visinu u tom trenutku bila drastično mršava. Nakon više od mjesec dana dijabetičke muke i gubljenja težine, izgledala sam kao kostur.
Sjećam se da smo mama i ja u tom razdoblju dolazile iz Lukorana u Zadar na vađenje krvi te se pritom javljale doktorici koja bi nam tumačila nalaze. Oni su ipak bili u relativno normalnim granicama − lagana anemija, nešto bakterija u mokraći, ali ništa alarmantno. Naravno, ako pritom iz vida izuzmemo “sitnicu” da sam pri svakoj posjeti doktorici izgledala sve jadnije i ispijenije, i to premda sam se i dalje veselila odlasku s mamom u grad.
Nakon što smo prošli sve uobičajene pretrage, doktorica je na koncu odlučila da ipak obavimo i pretragu glukoze u krvi. Da napomenem − dijabetes u djece prije je 20-ak godina bio zbilja rijetkost, moja doktorica opće medicine do tada nije imala takav slučaj. No i danas mi se − bez namjere da osuđujem − nameće pitanje kako to da nije ranije posumnjala na dijabetes. Svi znakovi bili su tu: pila sam do 10 litara tekućine dnevno, trčala u zahod svakih 15 minuta, drastično mršavjela unatoč normalnoj, pa i obilnoj prehrani. Da i ne spominjem grozni zadah iz usta kojeg me je bilo strašno sram i zbog čega bih prala zube svaka dva-tri sata.
Toga dana kada sam s mamom čekala nalaze, otišle smo javiti se rodbini. Taj mi se dan urezao u pamćenje jer su me rodice i drage mi prijateljice gledale zabezeknuto. Bilo me je malo sram jer sam mislila da sam nešto krivo obukla ili da se nisam dobro umila ujutro... Nakon par minuta najstarija rodica otvoreno mi je rekla:
− Doris, mene je tebe strah!
− O moj Bože − uzvratila sam − pa zašto me se bojiš!?
Odgovorila mi je da izgledam strašno i da mi se na tijelu i licu vide same kosti, upitavši me pritom jedem li uopće.
− Ma jedem, draga − odgovorila sam joj − samo eto, malo sam narasla pa ti zato tako izgledam.
Nisam je baš uvjerila svojim argumentom, ali niti sebe nisam uspjela zavarati iako sam pokušavala. Mogu samo reći da Coco Chanel ipak nije bila u pravu kad je tvrdila cura/žena ne može biti premršava.
Kući bih uvijek oblačila duplu odjeću i pokušavala prevariti kako sebe, tako i roditelje. Vikali su tada na mene tvrdeći da sam premršava i da moram više jesti, a ja sam se zbilja trudila. Jela sam obilne obroke i pila velike količine soka ili vode. Navečer, pri odlasku na počinak obavezno bih uz postelju stavila vrč od par litara jer bi me nesnosna žeđ i strašno suha usta stalno budili. Naravno, često sam noću išla u zahod i na ponovno punjenje tog vrča.
No, tko je mogao znati uzroke mojih muka prije konačne liječničke dijagnoze!
Kako je ranije izgledala borba s dijabetesom? Puno gore nego danas, bez sumnje. Prehrana je bila strogo ograničena na kisele stvari, a slatke su bile strogo zabranjene. Dakle, samo zeleno voće, strogo nemasna hrana, bez tjestenine (ili pak u jako malim količinama). Obroci su mi bili tako bezukusni i kiseli da mi se činilo da ću pozelenjeti od takvih namirnica. Kada sam primljena u bolnicu, sjećam se da sam se stalno žalila roditeljima da me ondje slabo i škrto hrane, da mi daju samo pola fetice bezukusnog i bljutavog crnog kruha, tako da jedva čekam doći kući da si napravim pravi domaći zidarski sendvič! Nisam tada ništa znala o dijabetičkoj prehrani, tek su me poslije podučili zašto je potrebno tako se hraniti.
Kada su me nakon više od mjesec dana otpustili iz bolnice, osjećala sam se doista jadno. Posebice je tome doprinijelo sažalijevanje od strane starijih i strašenje njihovim pričama o
tužnim sudbinama dijabetičara (npr. onaj je imao šećer pa je oslijepio, ili pak, ona druga je imala isto što i ti pa su joj morali okinuti nogu, i slične strašne stvari). To me užasno deprimiralo.
Zabrinuta, nagovarala sam mamu da me ispiše iz škole jer sam se pobojala da neću moći nadoknaditi dva mjeseca izostanka s nastave. U pitanju je bio 7. razred, dakle, novi predmeti, novi profesori, puno teže gradivo. Roditelji o toj ideji nisu htjeli niti čuti i samo su mi govorili: možeš ti to! Srećom, pokazalo se da me dijabetes neće spriječiti da i dalje budem odlična učenica. I danas sam im nadasve zahvalna na roditeljskoj potpori.
Samopouzdanje mi je vratila jedna draga gospođa, mamina prijateljica, ujedno i medicinska sestra. Ona me je dobro pokudila kad je čula kakva deprimirajuća razmišljanja imam o mojoj bolesti, rekavši mi da se ne pravim invalidom bez potrebe. Naglašavala je da sam sposobna za sve kao i ostala djeca, da sam dovoljno pametna da mogu shvatiti, prihvatiti i prevladati svoje poteškoće s navikavanjem na život s dijabetesom, odnosno da mi ništa neće biti nemoguće ako budem ustrajna. Bila je to doista jedna divna i iznimna pozitivka na početku nove i zahtjevne faze moga mladenaštva. Premda sam se isprva zbog izrečenih kritika ljutila na nju, i dan-danas joj ne mogu zaboraviti nezamislivo veliku uslugu koju je napravila meni i mojim roditeljima!
S vremenom smo se u obitelji priviknuli na nove okolnosti i naučili nadzirati moj dijabetes. Mama mi, istina, nikad nije voljela davati inzulinske injekcije jer se grozila igle, pa se osoblje bolnice potrudilo naučiti me kako si davati inzulin i kako ga navlačiti u špricu iz malih bočica koje su se čuvale u hladnjaku. Nije mi se sve to činilo kao neka strašno komplicirana stvar. Naravno, odmah su me i obučili kako i što jesti (sve one neukusne, zelene, bljutave namirnice) i kako voditi dnevnik samokontrole.
Tada su načini davanja inzulina bili puno drugačiji nego danas i mogli su samo približno oponašati rad gušterače. Nije bilo ni teoretski moguće da sam si mogla dati mrvicu više inzulina pa si pojesti nešto malo slađe. Živeći godinama s dijabetesom, s vremenom sam primijetila da ipak dolazi do inovacija i poboljšanja u kontroli bolesti, iako smo i tada kao zemlja zasigurno bili među posljednjima što se noviteta tiče.
Svojedobno mi je bila senzacionalna vijest (koju sam doznala od naših iseljenika) kako u Njemačkoj imaju eurokrem koji mogu jesti dijabetičari, ali i čokolade bez šećera slatke kao med! Pomislila sam tada kako bi bilo lijepo živjeti u Njemačkoj pa da mogu jesti te delicije. Žalila sam što nemamo rodbine tamo pa da mi ih lijepo pošalju. Da ne bi bilo zabune, mom bratu i meni nikada nije nedostajalo hrane i nikad nismo bili gladni, ali smo zbog moje bolesti ipak bili malo uskraćeni za slatkarije poput keksa i čokolada. Srećom, i za to smo našli rješenje jer je nana uvijek imala nešto slatko sakriveno u svojoj kući, premda nas je uvjeravala da nema. Mi bismo kao mišići često to pronašli i pojeli, a ona nas nikad nije optuživala ili krivila jer bi morala priznati da je lagala, što joj ne bi bilo drago. Nadam da nam to nije zamjerila.
U našim su bolnicama krajem prošlog stoljeća inače imali drukčiju filozofiju osvješćivanja opasnosti dijabetesa, i to pokazivanjem strašnih slika ljudi u teškom dijabetičkom stanju, s nepovratno oštećenim organima, gangrenoznim udovima, sljepilom... Proizlazilo je to iz činjenice da se medicinsko osoblje nerijetko susretalo sa slučajevima zanemarivanja dijabetesa i dovođenja organizma u nepopravljivo loše stanje.
Na mene je to zastrašivanje djelovalo na način da se i danas uznemirim ako mi GUK pređe 7,5 mmol/l, a ako pređe 10, tada već paničarim! I to premda znam da takvo razmišljanje o hiperglikemiji nije u potpunosti utemeljeno te da je hipoglikemija znatno veći alarm s potencijalno puno težim posljedicama za organizam. Hiperglikemija je stanje koje pak nastaje danima, odnosno par sati ako se radi o teškom stanju u organizmu (nedavno se, nažalost, dogodio slučaj koji je u kombinaciji hiperglikemije i drugog patološkog stanja u organizmu nesretno i tragično završio).
Prije par godina i osobno sam iskusila što znači teška hipoglikemija, koja me je spopala zbog krive procjene aktivnosti i količine inzulina. Strpala me je u duboku komu na 5 dana, a mojoj obitelji donijela očaj jer se nisam budila iz nje premda su mi liječnici potpuno stabilizirali stanje. Postajala je i opasnost nepopravljivih oštećenja na mozgu ako se uopće probudim. Probudila se, hvala Bogu, ipak jesam, iako mi je dio sjećanja ostao nepovratno izbrisan nakon te kome.
Kada sam završila 8. razred, bilo je pitanje koju ću školu upisati. Iako sam prošla razne faze (učiteljica / tajnica / teta u vrtiću / frizerka), do kraja osnovne škole u meni je sazrela želja da postanem medicinska sestra (mislim da ne treba posebno opisivati zbog čega). Škola me je ipak poslala na testiranje jer je bilo pitanje, s obzirom na dijabetes, hoću li ja to moći. Pritom su mi preporučivali školovanje za neki “lakši”, uredski posao i upis u ekonomsku školu, no ja sam ostala ustrajna. Pri upisu su mi rekli da mogu tražiti dodatne bodove zbog svoga stanja, ali sam to odbila jer sam smatrala da moje znanje, a ne moje stanje upisuje školu. Bio je to rizik jer je medicinsku školu tradicionalno željelo upisati mnogo učenika, ali srećom, moj me stav nije koštao pri upisu. Pohađati srednju medicinsku bilo je doista naporno i teško, s obzirom na nastavu i praksu u istom danu, no eto, preživjela sam uz podršku mojih najdražih.
U doba srednje škole i pubertetskog bunta (i popratnih gluposti) bilo je svakakvih faza i razmišljanja. Proganjala me blesava umislica da neću doživjeti 25 godinu. Dopuštala sam si konzumiranje sirnice i kave s prijateljicama, nakon čega mi je nerijetko znalo biti mučno, osobito u kombinaciji s plovidbom trajektom po južini. Voljela sam i izlaske vani, dobru ekipu, fini ugođaj pa i pokoje piće (premda sam obično otpila samo gutljaj). Valjda je tako moralo biti u toj dobi.
U Lukoranu smo bili veliko, ali nadasve skladno društvo. Kako sam inače osoba veselije naravi, nije mi bilo teško ponekad i odglumiti neku pripitost ili pak za svoje veselje, ples i pjevanje okriviti alkohol. Prilagodiš se društvu, situaciji i prilikama. Nikada se nisam dovela u situaciju da bih se opila ili pak da bih nakon “pijanke” imala nekontrolirani šećer ili hiperglikemiju. Znala sam dobivati i glupe “savjete” od strane starijih i “iskusnijih” dijabetičara − npr. onaj da si mogu priuštiti jače alkoholno piće poput whiskeya, i to bez posljedica za razinu glukoze u krvi!? Danas, u rijetkim prilikama kada sam u doticaju s alkoholnim pićima (poput novogodišnjih ili rođendanskih proslava), biram suho vino bez dodatka šećera s oznakom brut koje mogu uklopiti u inzulinsku terapiju.
Otkada sam se zaposlila, osobito pazim na kombiniranje prehrane, radnog vremena, odmora i neke tjelesne aktivnosti. Najčešće je to vožnja biciklom do posla i s posla. Na radnom mjestu šef prepozna kada mi se dogodi hipoglikemija jer obično počnem ponavljati njegove radne upute bez da se pomaknem s mjesta (netko neupućen bi vjerojatno pomislio da ga zafrkavam). Ista stvar je i kad sam u društvu svojih prijatelja − oni znaju što treba napraviti ako slučajno zatreba, a znaju me i prijateljski nutkati da po potrebi nešto pojedem ili popijem. Suprug je stvarno strpljiv i ustrajan u svom nastojanju da reagira kada primijeti da mi je pao šećer u krvi, uključujući tu i “prisilno” hranjenje te borbu s mojom povremenom tvrdoglavošću.
Dok sam ranije češće išla pješke na posao, znalo mi se dogoditi da pri povratku doma “zakomim” i klonem negdje po putu. Ne imajući znanje i svijest o dijabetesu, tada bi ljudi koji bi me našli alarmirali hitnu, nerijetko s opisom da su pronašli “neku narkomanku” koja leži na podu. Najgore iskustvo zbog napada hipoglikemije proživjela sam jedne ljetne večeri pri povratku s posla nakon večernje smjene, kada sam umjesto u postelji završila na groblju, gdje sam se osvijestila usred noći! I dan-danas kad mi se dogodi hipoglikemija, ljudima budem smiješna jer znam nesuvislo razmišljati i govoriti. Upravo po poremećenoj percepciji mogu prepoznati svoju hipoglikemiju − ono što vidim oko sebe nema puno smisla i mozak mi nekako signalizira da hitno trebam nešto poduzeti.
Dok sam zbog dijabetesa vodila svoju trudnoću u Petrovoj bolnici u Zagrebu, dijelila sam sobu s drugim budućim mamama koje su isto imale dijabetes (rjeđe gestacijski, a češće tip 1). Kada bi kod njih nastupila hipoglikemija (a to je bilo dosta često jer se u toj situaciji ipak traže puno niže vrijednosti GUK-a nego izvan trudnoće), više njih bilo je izrazito agresivno i neugodno. Jednom prilikom sam pokušala pomoći jednoj trudnici koja je upala u hipoglikemiju i umalo dobila nogom u trbuh, pa sam se ipak udaljila i pričekala sestru, koja ju je morala fizički svladati da joj da glukagon. Meni je to bilo strašno promatrati pa bih ondje uvijek nakon “buđenja” iz klonuća plakala kao mala beba jer sam se bojala da sam možda bila agresivna. No govorili su mi da ipak nisam već da bih uvijek u tim trenutcima izgledala kao “napušena”. No što ću – bolje i to nego da sam izigravala Tysona po bolnici!
Drage moje i dragi moji, znam da sam “zapilala” nadugo i naširoko, ali nisam znala kako drukčije sažeti tih mojih 20 i više godina života s dijabetesom. Ima tu još puno priča, dogodovština i drama, ali zasad toliko.
Iako dijabetičarka, danas sam sretna mama, supruga, sestra, teta, kći, kuma, nećakinja i rodica, a uza sebe imam prave, dobre i iskrene ljude! Doista mogu reći da sam jedna ispunjena žena s krasnim djetetom i divnom obitelji bez komplikacija!
