Cukrići iz Zadra: Dijabetes, nemaš šansi protiv nas!
Preuzeto sa narodni-list.hr: Poveznica na originalni članak
Razigrani, rastrčani, nasmijani, naizgled sasvim obični dječaci, baš kao svi dječaci svijeta njihova uzrasta. Na Forumu, preskačući s noge na nogu, s kamena na kamen, u ambijentu drevne antike, ničim ne odaju da su nečim različiti u odnosu na većinu vršnjaka...
Preventiva i potpora
“Ma, nije to ništa. Niti to nešto osjećam, a niti me nešto strah. Pa, zašto bi, meni je to nekako skroz fora” - priča i uvjerava nas, u stilu “ajme, o čemu barba novinar”, uz široki osmijeh, od uha do uha, Luka Zurak. Učeniku 4. razreda, OŠ Smiljevac, ljetos se promijenilo niz životnih navika.
“Ljeto kao i svako uobičajeno, upeklo, polovica srpnja. Klasika. Dugo spavanje, trening, kupanje, plivanje, ronjenje, i onda iznenada: “Mama, ja sam umoran”. Nisam tome toliko pridavala pozornost, čak sam okrenula na šalu i standardna naša podbadanja: “Joj, Luka, od čega si umoran, pa nema ti nastave ni knjiga do rujna???”. I tako nekih 15 dana. Luka je slabo jeo, često mokrio, nekoliko puta tijekom noći i dosta pio, bio učestalo žedan. Naravno, nismo se naročito uzrujavali, to smo pripisali ljetu i vrućinama. Međutim, neki majčinski instinkt, ili nešto drugo, govorilo mi je da nešto tu nije u redu, kako treba. Iako, moram priznati, svi smo ukućani bili prilično oduševljeni njegovom novom linijom, iza svega toga krilo se nažalost nešto posve drugo - ozbiljna dijagnoza dijabetes melitus tip 1” - prisjeća se Ana, Lukina mama. Koliko god sebe uvjeravala da se u intuiciji vara, zbog velikih bolova u trbuhu i povraćanja, sina je preventivno odvela na pedijatriju gdje su im napokon rekli o čemu se radi, nepripremljenima i zatečenima.
“Iskreno, čuli smo sto puta za tu dijagnozu, ali nismo znali što je točno u pravilu ona. Luka je završio na infuziji i inzulinu,'šećer' je odmah bio 22 i teška ketoacidoza. Ili zakiseljenje krvi.
Doktor nam je objasnio dijagnozu; trajno ovisan o inzulinu, i mora promijeniti prehranu tj. zdravo se hraniti. Kako smo mi roditelji to prihvatili? Kao roditelj nemaš vremena očajavati. Niti to želiš. Prihvatiš sve da bi što prije djetetu mogao pomoći. Edukacija je najvažnija. Dosta smo čitali, ali i prošli je dodatno u KBC Rebro, nismo se predali. Tri -4 mjeseca iza… Živimo "normalno", mjerimo 'šećer' desetak puta dnevno, pazimo na unošenje ugljikohidrata, bavimo se sportom. Promijenio je školu zbog lakše organizacije života, trenira rukomet i često je na turnirima pa ga pratimo nerijetko i mi zbog njegove sigurnosti. Uvelike su nam pomogli roditelji iz udruge Cukrići. Njihova iskustva su velike važnosti. Razmjenjujemo informacije i međusobno si pomažemo, a naše prvo druženje sa Cukrićima bilo je nedavno u Dubrovniku gdje je Luka upoznao svoje vršnjake i spoznao da ima još mališana s DM-om, da nipošto nije sam. Inače je u “pravo vrijeme”, ukoliko se može tako nazvati, dobio DM1. Naime, HZZO je upravo u to doba odobrio besplatne senzore za djecu od 4 do 18 godina. Free Style Libre nam je omogućio slobodnije i bezbrižnije kretanje, no Luka je i bez toga jako savjestan devetogodišnji dječak. Dijagnozu je stoički podnio. Sam mjeri 'šećer' i zna što smije i ne smije jesti” - kazuje nam Ana.
“Jedini sam s dijabetesom u razredu i PŠ Murvica. Tu sam krenuo sada na jesen, prebacio sam se iz OŠ Zadarski otoci, da budem bliže mami, koja je ovdje učiteljica. Kad mi je prvi put izmjeren 'cukar' bilo mi je čudno, nisam imao pojma što je to, premda sam se sjetio kako smo u prvom razredu čitali priču o dječaku koji je imao 'šećer', ali davno je to prošlo. Ha, danas se osjećam normalno, prijatelji u školi znaju što imam, ponašaju se kao da bolest i ne postoji, ne gledaju me čudno, navikli su da me vide kako sam sebi mjerim 'šećer', četiri- pet puta tijekom jutra. Može biti visok i nizak, bude mi hladno i osjetim promjenu raspoloženja. Ima li razlika u životu, ima. Eto, ne smijem jesti što sam ranije volio, slatkiše, pljeskavicu, bijeli kruh, kroasane, razna peciva. Treniram rukomet, bez poteškoća, učenje je ok, testovi su istina teški, ali takvi su bili i prije dijabetesa, haha. Moram se prilagoditi. Ne znam što bih želio biti, kad odrastem, no nekako bih htio imati svoj kafić, neće mi smetati dijabetes, ionako ću biti šef, i neću puno raditi. Poruka vršnjacima? Da ne jedu mnogo slatkog, da se čuvaju, paze na zdravlje, mislim, znam, barem ponekad, ali i ako dobiju 'šećer' neka se ne plaše, nije to toliko strašna stvar” - tvrdi Luka.
“I kod mene je isto, nema razlika” - uključio se u razgovor i prijatelj mu, i on nasmijan, također đak četvrtaš, i iz OŠ Smiljevac, i on odlikaš, i opet - Luka...
“U dva mjeseca sam smršavio, a stalno sam jeo, boljela me stalo glava, tiho sam pričao, doktorica me pregledala, mama odvela u bolnicu i tamo su mi rekli da sam osoba koja ima dijabetes, ili kako su oni kazali -'šećeraš'. Nisam znao o tome ništa. U drugom razredu, za vrijeme škole, prije dvije godine, sada se normalno osjećam, i zaboravim da to imam. U razredu ne znaju baš puno o tome, zanima ih što radim kada mjerim, ali su to prihvatili, izmijerim sam 'šećer' u školi, ako je visok ili nizak nazovem mamu da mi da inzulin, i učiteljica me na to podsjeti nekada. Utječe li mi na učenje, katkada. Naročito kad je test, tada mi posebno naraste 'cukar'. Prošli put sam za ispit imao 20. Pa me učiteljica nije ispitala nego sam trebao ići kući. Za sport mi ne smeta ništa, jedino kada imam nizak, onda se malo naljutim, jer ne treniram, ne smijem da se ne onesvijestim. Manje idem u McDonalds, i slatkiše sam prorijedio, no nisam se odrekao ničega. Domaće zadaće pišem normalno, ne smeta ni za igrice, samo to u školi ponekad. Da, bilo me strah. Došao sam u bolnicu u lošem stanju, sjećam se da me mama nosila u krevet jer nisam mogao ni hodati. Htio bih biti nogometaš. Uzor mi je Nacho Fernandez iz Španjolske, jer i on ima šećer kao i ja. Poruka vršnjacima, pa...: da nije ništa strašno, i da se ne srame reći prijateljima i poznanicima, neka to ne skrivaju, da im ne bude neugodno, kako bi im oni mogli priskočiti u pomoć ako zatreba, a ostalima da nauče nešto o dijabetesu ukoliko su u društvu s nekim tko ima tu bolest, ako im prijatelji i poznanici upadnu u komu, da im pripomognu, a ne da ne naprave ništa…” - nabraja i poziva Luka II.
“Ima 9 i pol godina. Krajem prvog razreda naglo je smršavio, počeo puno jesti, piti i često mokriti, to je trajalo nekoliko tjedana, a zadnjih dana usta su mu bila izrazito suha. Otišli smo kod obiteljskog liječnika i rekli sve simptome da bi dobili odgovor kako je dijete zdravo i da mu samo mažemo labelom usta?! Žao mi je samo što tada nisam simptome zaguglala. Dovoljno je upisati glad i žeđ u google da bi shvatili o čemu se radi. Dva dana nakon pregleda Luka je sudjelovao u triathlon utrci. Inače, trenira nogomet, a tad je trenirao i triatlon. Utrka je bila dosta zahtjevna, on uglavnom u svemu mora biti prvi, a taj put je bio doslovno posljednji. Jedva je završio utrku, sjeo na pod i povratio. Trener je objasnio kako je nakon teške utrke normalno da sportaš nekad i povrati. Meni je Luka bio čudan, pomalo izgubljen u govoru, usporen, derzorjentiran. Pomislila sam da je dobio sunčanicu jer je bilo jako vruće i bili smo cijeli dan na suncu, tu večer je povratio još dva puta. Ujutro je bio jako loše, u bunilu nekakvom, nije mogao hodati od auta do bolnice, smetalo mu je sunce, na pedijatriju sam ga nosila. Čekaonica je bila prepuna djece, medicinska sestra kad je ugledala Luku odmah nas je pozvala unutra i prva stvar što su napravili izmjerili su mu 'cukar'. Bio je 27. Doktori i sestre su se ustrčali, zovu drugog liječnika na mob, po licima sam vidjela da nešto nije u redu. Prišao mi je dr. Ledenko i kazao: “Vaše dijete ima dijabetes”, ostala sam zgromljena. Dijabetes? Luka je došao u teškoj ketoacidozi. Bio je pri svijesti, stigli smo doslovno u zadnji trenutak. Dr. Milić ga je stabilizirao kroz dva dana. U bolnici smo ostali dva tjedna” - prisjeća se pak Ivana Hrvatin, Lukina mama. Morali su brzo sve naučiti kako bi se mogli sami brinuti za njega.
Previsok ili prenizak
“Najprije šok i nevjerica, ali uskoro shvatiš da nemaš vremena za očajavanje nego moraš biti priseban i uhvatiti se učenja jer njegov život je u mojim rukama. Prošli smo i edukaciju u Zagrebu na Rebru koja nam je puno pomogla. Naučili smo kako računati ugljikohidrate i po njima davati jedinice inzulina. Učlanili smo se u udrugu Cukrići, imamo viber grupu, puno smo saznali od drugih mama i uvijek si pomažemo kako savjetima tako i potrošnim materijalom. Luka je dobro prihvatio dijagnozu, rekla bih čak bolje od nas roditelja. On je ubrzo nakon izlaska iz bolnice sam sebi počeo davati inzulin, kako kaže on: manje ga boli kad si daje sam. Za svaki obrok mora primiti inzulin kojeg mu mi izračunamo ovisno o hrani koju jede, u prosjeku se dnevno bocka 5-6 puta. Računajte koliko je to uboda u godini, razinu 'šećera' mjerimo preko senzora libre kojeg dobivamo preko HZZO i povremeno kontroliramo aparatićem iz krvi ukoliko mislimo da senzor nije točan. Nama roditeljima po meni je najteže nespavanje jer se po noći dižemo po nekoliko puta, moramo paziti da 'šećer' ne ide prenisko ili previsoko. Kod niskih vrijednosti ga budimo da popije mlijeko, a kod visokih mu dajemo korekcije inzulina. I uvijek je prisutna zabrinutost kad je u školi, na treningu, izletu, je li mu nizak ili visok 'cukar'. Konstantna prisutna napetost hoće li biti sve kako treba. Za sada ga pratimo na izletima i turnirima, upravo zbog tih noćnih buđenja, ne želimo opterećivati trenere ni učiteljicu da i to moraju pored svega.
Luka kod dijabetesa najviše naravno mrzi što se mora stalno bockati, i ne voli kad su mu visoki 'šećeri' jer je onda jako gladan, a ne može jesti nego mora čekati da 'šećer' najprije padne pa može uzeti hranu tek tada. Kaže da dijabetes voli jedino kad ima nizak 'šećer' budući da onda smije pojesti bilo što slatko, bez obzira što se tada, kako nam priča, trese i loše osjeća. Učiteljica je u školi prošla edukaciju za dijabetes, pazi na njegove 'šećere', uvijek prije ispitivanja kaže Luki da se izmjeri jer u izrazito niskim ili visokim šećerima pada koncentracija. Dozvoljeno mu je da na satu može nešto pojesti ili popiti, ukoliko je 'šećer' nizak pa se on malo pravi važan pred razredom, on može a drugi ne smiju, haha. Učenici i prijatelji su navikli da se Luka mora bockati, ponekad se znaju na treningu narugati da je “cukreni” ili “šećerko”, ali on to ignorira.
Teški su dani kad 'šećeri' nisu dobri, kad dajete inzulin svako malo, a imate osjećaj kao da dajete vodu jer se 'šećer' nikako ne spušta, kad on plače da je gladan, a 'šećer' raste i ne može tad jesti ništa. Užasno je vidjeti nizak 'šećer' na aparatiću i dijete koje plače da mu nije dobro i osjetiti onaj strah hoće li pasti u komu ili ne, teško je ali se može i mora. Radimo sve kao roditelji da on ima normalno djetinjstvo poput ostalih mališana. Često mu znam reći da dijabetes ima samo onih par sekundi kad se bocne, a ostalo sve radi poput svojih vršnjaka. Kad primjetite da vam dijete često jede, puno pije i mokri svakako izmjerite razinu 'šećera' u krvi, jedino tako se može spriječiti teška ketoacidoza u kakvoj je došao Luka” - poručuje roditeljima Ivana.
“Kako je krenula naša avantura bez kraja?” - priključila se kolegica po roditeljstvu, Jelena.
“Posljednjih mjesec dana Damjan je počeo mokriti u krevet, što prije nije radio nikada. To mi je bilo čudno, otišla sam kod njegove pedijatrice provjeriti ima li neku upalu ili bakteriju u mokraći možda. U 12:00 smo primili poziv pedijatrice da se spremimo i krenemo u bolnicu sa sumnjom da ima dijabetes, meni u prvi mah ta spoznaja nije bila strašna, misleći kako će nam u bolnici reći način na koji moramo jesti i dati nekakve tablete u tom smislu, kad ono šok. Suočavanje s tim da mi dijete ima dijabetes tip1 bila je poprilično teška, i mogu reći da je još nismo u potpunosti svjesni. U ovom trenutku postoji veliki strah od nepoznatog, život se u potpunosti preko noći promijeni, do neprepoznatljivosti, kompletan. Cijeli dan kuhaš, računaš namirnice i svaki put si u strahu ispočetka. Daješ hranu ne znajući jesi li dobro izračunao i pokrio inzulinom, i tako iz dana u dan. On se s tim na sreću super nosi, premda mu je to bio prvi susret s bolnicom, junački podnosi bez suza i puno pitanja. Kao da je preko noći odrastao, za sada, što će nam vrijeme donijeti vidjet ćemo, držimo se, učimo, u tome smo svi skupa” - ističe hrabra mama hrabrog sina, prezimena Kukavica.
“Meni je dijabetes dijagnosticiran kad sam imala 12 godina. Išla sam u sedmi razred i smatrala da je najveći problem sutrašnjice hoću li vidjeti simpatiju, hoće li mi svi prijatelji biti na okupu i hoće li me nastavnici ispitivati. Standardne "boljke" dvanaestogodišnjaka. A onda su počeli problemi. Konstantno i zastrašujuće mršavljenje, bila sam prava konkurencija Twiggy u kilaži, Coco Chanel nije bila u pravu kad je tvrdila da cura/žena ne može biti premršava. Konstantno sam odlazila na wc, trčala u zahod svakih 15 minuta. Drastično sam mršavila unatoč normalnoj, pa i obilnoj prehrani, pila 10 litara vode ili soka dnevno i uvijek bila žedna. Da i ne spominjem grozni zadah iz usta kojeg me bilo strašno sram i zbog čega bih prala zube svaka dva-tri sata. Nakon nekog vremena i pretraga otkrili su mi dijabetes, isprve nisam imala pojma o čemu doktorica opće medicine priča, niti su je i moji roditelji shvaćali. Znam samo da su ponavljali kako će biti sve u redu, iako nisu mogli sakriti da su rastreseni. Išli smo dan po dan. Naravno da nisam imala pojma o čemu je riječ i naravno da su mi se u glavi stalno vrtjela razna pitanja. Zašto baš meni? Što sam to pogrešno radila? Zašto je Bog meni “dao” taj križ i čime sam ga tako naljutila? Danas uviđam da sam tada postavljala pomalo glupasta pitanja, ali s niti 11 i ne možeš baš previše razumno promišljati. Osoblje bolnice se trudilo naučiti me o dijabetesu, znam da sam plakala mami kako me bole prsti zbog silnog bockanja i provjeravanja kolika je glukoza, i da sam se ljutila "škrtim" obrocima" - nadovezala se Doris Bajlo na priču punu pozitivnih tonova...
"Tada je moj glavni vapaj bio za jednim "zidarskim sendvičem", prije 24 godine otkako mi je dijagnosticiran dijabetes situacija je bila podosta drugačija nego danas. Medicina je napredovala i imamo bolje, efikasnije, brže i duže inzuline, točnije i brže aparatiće koji mjere glukozu u krvi, čak i senzore koji očitavaju glukozu u međustaničnoj tekućini bez bockanja. Revolucija. Moja želja je bila upisati medicinsku školu zbog impresivnog dojma koji su na mene ostavile medicinske sestre koje su mi pomagale kad sam završila u bolnici. One su za mene bile anđeli dobrote, ljubavi i suosjećanja, nezaobilazne pomoćnice u mom stanju i bolesti. Htjela sam biti takva, nekome pomoći i olakšati, ohrabriti i motivirati ga. No, na medicini rada su mi savjetovali da bi bilo bolje da upišem neku drugu školu, jer da osoba s dijabetesom ne može biti medicinska sestra. To mi je bio još i veći poticaj, a moji roditelji, brojni prijatelji i divne osobe koje su me pratile tokom odrastanja su mi govorili i govore dan danas: “Ako nešto želiš i voliš, daj sebe da u tome i uspiješ”, i uspjela sam. I ponosna sam jer sam smatrala da sam time, na neki način, opravdala povjerenje dragih mi ljudi i sama sebi dala potvrdu da me dijabetes ne može i neće zaustaviti u željama i mogućnostima. Hvala mojim roditeljima i mom bratu, i hvala svim dragim ljudima na potpori i pomoći jer da nije bilo njih - tko zna ? Danas mogu reći da sam prava bogatašica. Suprug i ja imamo sina i kćer koji su naše najveće čudo, naše najveće bogatstvo, radim posao u struci i pokušavam pomoći djeci s dijabetesom i njihovim roditeljima” - naglašava.
“Teško je opisati dva i pol desetljeća u nekoliko rečenica, a da zvuči pozitivno, želim da ti mališani gledaju čašu napola punu, ne napola praznu, njihovi roditelji da budu svjesni bolesti, ali i neograničeni u životnim radostima” - tvrdi nam, ne bez ponosa i optimizma, predsjednica mlade i vrijedne udruge Cukrići iz Zadra.
“Osnovali smo ju 07.04.2015. na poticaj roditelja djece oboljele od dijabetesa. I to zbog sve većeg broja oboljelih mališana, ali i zato da jedni drugima budemo do kraja na pomoći savjetom, podrškom, druženjem i razmjenom iskustava. Trebamo se spomenuti tu i naše prve i sada pokojne predsjednice Daniele Cvitanović, koja je bila duša i srce naših Cukrića. U pitanju je žena o kojoj moramo pričati samo i isključivo u superlativima. Nadasve smo počašćeni što smo je imali za predsjednicu i prijateljicu, bila je jedinstvena. Danas Udruga Cukrići broji oko 50 obitelji s područja Zadarske županije, ali i šire, nažalost, ta brojka je u konstantnom i zabrinjavajućem porastu” - upozorava aktualna predsjednica. Možda niste znali, ali 70.000 mališana ispod 15 godina u svijetu godišnje razvije dijabetes tipa 1. Od 100 do 120 djece u dobi do 14 godina svake godine u RH oboli od dijabetesa, u Hrvatskoj ij je trenutno oko 1000, četvrtina novooboljelih ispod sedam godina, petina djece i adolescenata u Lijepoj našoj pretilo je i opasno sklono u budućnosti razvoju dijabetesa tipa 2.
Bolest ne bira
Dijabetes ne štedi nikoga, ni običnih ljudi ni slavnih osoba. No, mnogi su ljudi uspjeli ne samo živjeti puni život, već i ostvariti veliki uspjeh u svom poslu, kao primjer svima. Poput Sylvestera Stallonea, Mikhaila Boyarskyga, Halle Berry, Sharon Stone, Jeana Renoa, Toma Hanksa, Elle Fitzgerald, BB Kinga, Nicka Jonasa, Elvisa Presleya, Pelea ili Ernesta Hemingwaya. U društvu u kojem živimo postoji mnogo predrasuda o dijabetesu kao posljedica nedovoljnog znanja o samoj bolesti. Nažalost, u odrastanju naši "cukrići" mogu doživjeti cijeli niz situacija u kojima će biti suočeni s nebrigom, nerazumijevanjem, a ponekad i diskriminiranjem vršnjaka, nastavnika, poznanika ili ustanova. Dobra kontrola dijabetesa ovisi o dobroj edukaciji i samodisciplini oboljelih, ali i podršci obitelji, okoline i zdravstvenog sustava. Pritom svakako je olakšavajuća okolnost što živimo u XXI. stoljeću jer možemo očekivati kako će život s dijabetesom postajati sve lakši tehnološkim napretkom, razvojem novih pomagala, uspješnim istraživanjima i uvođenjem poboljšanih ili potpuno novih metoda liječenja. Već sada svjedočimo novim medicinskim dostignućima na području boljeg, jednostavnijeg i bezbolnijeg nadzora dijabetesa, a vjerujemo da ćemo doživjeti još veće proboje u poboljšavanju kvalitete života svih oboljelih, a možda za našega vijeka i konačni cilj - mogućnost trajnog izlječenja.
DIJABETES NIJE PREPREKA: NACHO i IVAN
Šećerna bolest ne mora biti prepreka da se aktivno bavite sportom i vježbate, a dokaz za to su brojni sportaši s dijabetesom koji postižu vrhunske sportske rezultate diljem planeta. Nacho Fernandez, igrač koji je prošao sve omladinske kategorije Real Madrida i stigao do prve momčadi kraljevskog kluba, otkrio je novinarima da je gotovo prestao igrati nogomet u djetinjstvu zbog zdravstvenih problema. Kada je imao 12 godina, braniču Reala su rekli da više neće smjeti igrati nogomet zbog dijabetesa.
"Sjećam se kada sam stigao u bolnicu, moj doktor nije bio tamo nego me je primio njegov kolega. Sjećam se da smo imali turnir s Madridom i da nisam mogao putovati sa suigračima. Zapravo, taj doktor mi je rekao da se moram maknuti iz nogometa. Kako ga više neću moći igrati" - prisjetio se Nacho u razgovoru za UEFA.com. Srećom, Fernandez je samo nekoliko dana kasnije otišao na pregled kod svog liječnika i on mu je dao potpuno suprotnu preporuku, bio je presretan.
"Nakon vikenda sam otišao kod doktora Ramireza, svog doktora kojeg volim jako puno, i on mi je rekao potpuno drugačiju stvar: rekao mi je da je ključno za mene da nastavim igrati jer je sport jako važan." - uz pažljivu prehranu, Nacho nikada nije imao problema sa svojom karijerom, a štoviše, sportom se bavi i kada nije na nogometnim travnjacima.
"Kada sam na odmoru volim triatlon, brdski biciklizam... Radim sve što volim, ništa me ništa ne sprječava. Moram, istina, biti malo pažljiviji s hranom, ali uz pomoć doktora sam postao pravi fenomen, dijabetes je od mene napravio do kraja odgovornu osobu, na tome mu i hvala" - zaključio je nogometaš. Kapetan zagrebačkih Žabaca, vaterpolski vratar Mladosti, Ivan Marcelić, s deset je godina saznao da boluje od dijabetesa. Mjerenje 'šećera' i inzulina njemu su, kao i za 280 tisuća drugih Hrvata, postali svakodnevnica. Mladi sportaš, podrijetlom iz Donatova grada,čak je i branio za VK Zadar 1952, danas je kapetan kluba lidera u PH i reprezentativni golman. Unatoč bolesti, uz veliku podršku obitelji i suigrača on ostvaruje svoj san...
DIJAGNOZA I TERAPIJA
Šećerna bolest ili dijabetes (lat. diabetes mellitus), poremećaj je povećavanja razine šećera u krvi žlijezde gušterače (pankreas), koji se zbiva kada gušterača prestane potpuno ili djelomično proizvoditi hormon inzulin ili proizvedeni inzulin u organizmu nije djelotvoran. U tom slučaju stanice ne dobivaju hranu potrebnu za život, u početku se liječi tabletama i dijetom, a kasnije i injekcijama hormona inzulina. Bolest je nasljedna, a vjerojatnost da će ju osoba dobiti (50 posto) povećava se ako je osoba pretila. Znaci šećerne bolesti su: često i obilno mokrenje (poliurija),umor/slabost, zamagljen vid, žeđ i naglo mršavljenje, najrasprostranjeniji su Tip 1 i Tip 2 dijabetesa, a poseban oblik bolesti je gestacijski dijabetes koji se javlja kod trudnica.
Tip 1 šećerne bolesti: nekad nazivan inzulin-ovisni tip šećerne bolesti u kojem je životno potrebno unositi inzulin u organizam. Ovaj tip bolesti razvija se kad gušterača proizvodi malo ili nimalo inzulina. U tom slučaju inzulin mora biti unijet injekcijom, češće se javlja u djece i adolescenata, ali može se pojaviti i kod odraslih osoba. Javlja se s učestalošću oko 10 posto ukupno oboljelih, a nastanak tipa 1 šećerne bolesti obično je iznenadan i dramatičan.
Tip 2 šećerne bolesti: nekad nazivan o inzulinu neovisan tip šećerne bolesti u kojem je inzulin potreban za metaboličku kontrolu, a javlja se kad gušterača nije sposobna stvarati količinu inzulina da udovolji potrebama organizma ili se proizvedeni inzulin ne koristi učinkovito. Ovakvo stanje može se kontrolirati pravilnom prehranom, redovnom tjelovježbom i tabletama. Javlja se prvenstveno u odraslih, ali se sve češće razvija i u mlađih osoba. Ovo je najčešći oblik šećerne bolesti koji obuhvaća oko 90 posto svih oboljelih dijabetičara. U tipu 2 simptomi se javljaju postupno u mnogo blažem obliku, teže ih je dijagnosticirati, a mogu i izostati. Međutim, simptomi tipa 1 šećerne bolesti, u manje izraženoj formi mogu također biti prisutni i u tipu 2 bolesti. Pojedine osobe s tipom 2 šećerne bolesti nemaju rane simptome pa se dijagnosticiraju i nekoliko godina nakon pojave bolesti. U oko polovice slučajeva sve do razvoja kroničnih komplikacija nema simptoma.
Gestacijski dijabetes:to je naziv za hiperglikemiju otkrivenu kod trudnice koja do tada nije bolovala od šećerne bolesti, hiperglikemija prestaje nakon trudnoće, a kako hiperglikemija traje i nakon poroda tada se u trudnoći radilo o novootkrivenoj šećernoj bolesti i slijedi standardna terapija...
EUROPA I SAD
Broj oboljelih od dijabetesa porastao je sa 108 milijuna u 1980. godini na danas blizu 500 milijuna. Uzrok porasta novo oboljelih, između ostalog, krije se u unosu visokokalorične hrane i smanjenoj fizičkoj aktivnosti. U Hrvatskoj je trenutno registrirano preko 250 tisuća osoba oboljelih, s tim da oko 40 posto oboljelih još nema postavljenu dijagnozu dijabetesa. Svake tri sekunde u svijetu se dijagnosticira novi slučaj bolesti, a ako se šećerna bolest na vrijeme prepozna i počne liječiti, mogu se spriječiti ili odgoditi komplikacije, tu najviše može pomoći promjena životnih navika. Često su već smanjenje tjelesne težine, pravilna prehrana i redovita tjelovježba dovoljni za dobru regulaciju šećera, a po potrebi se uzimaju i lijekovi. Šećerna se bolest naziva globalnom epidemijom jer broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Na svjetskoj razini troškovi zdravstvene zaštite vezane uz šećernu bolest iznose preko 670 milijardi dolara. Unutar europske regije, šećerna je bolest najčešća u Turskoj i zemljama istočne Europe, RH se nalazi u sredini ljestvice, čime je usporediva s Poljskom, Švicarskom i Lihtenštajnom. Dok su djeca u visokorazvijenim državama, osobito u SAD-u, sve više izložena dijabetesu tipa 2, koji podrazumijeva otpornost na inzulin i direktno se povezuje s pretilošću i nezdravom prehranom, kod djece u Europi, pa i RH, dominantan je dijabetes tipa 1. To je autoimuna bolest koja se očituje nesposobnošću gušterače da izluči dovoljno inzulina.
