Šećerna bolest TIP 2
Priredila dr. med. Anica Badanjak, spec. interne medicine, dijabetologinja i endokrinologinja
Zašto je šećerna bolest važna?
Bez obzira o kojem se tipu šećerne bolesti radi, dugotrajno povišen šećer u krvi, sam ili uz metaboličke poremećaje masnoća i proteina, povišen krvni tlak, smanjenu obrambenu funkciju organizma, može dovesti do razvoja komplikacija na krvnim žilama i živcima s posljedičnim oštećenjem svih organskih sustava.
Broj oboljelih u svijetu je pandemijskih razmjera, s trendom daljeg porasta i s velikim opterećenjem na zdravstveni, ekonomski i sociljani sustav. U razvijenim zemljama šećerna bolest je najčešći uzrok srčanožilnih bolesti, moždanožilnih bolesti, sljepoće, zatajenja bubrega i amputacija donjih okrajina.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Republici Hrvatskoj ima oko 500 000 oboljelih, što ukazuje da svaka 8. osoba ima šećernu bolest. Nažalost, oko 40% od ukupnog broja ne zna da boluje od šećerne bolesti, što odgađa liječenje i doprinosi razvoju dugoročnih komplikacija s povećanjem invalidnosti i smanjenjem kvalitete života oboljelih.
Osobe koje boluju od dugotrajnih ( kroničnih bolesti) mogu uspješno živjeti ako im omogućimo dobru zdravstvenu skrb i ako ih motiviramo da se pridržavaju liječničkih uputa.
Edukacija - obuka oboljelih o njihovoj bolesti je neizostavni dio uspješne skrbi o kroničnim bolesnicima. Treba biti kontinuirana, standardizirana, dostupna, razumljiva svima.
Što je to šećerna bolest?
Diabetes mellitus, skraćeno dijabetes, šećerna bolest je progresivni, dugotrajni metabolički poremećaj karakteriziran povišenim vrijednostima šećera ( glukoze) u krvi, a javlja se zbog nedostatka inzulina i/ili nemogućnosti njegovog korištenja.
Prema uzrocima nastanka postoji više tipova šećerne bolesti: tip 1, tip 2, trudnička, monogenska i šarolika skupina sekundarnih dijabetesa.
Najčešća je šećerna bolest tipa 2, s oko 90% ukupno oboljelih, tip 1 čini 5-10%, monogenski dijabetes oko 2%, a ostali tipovi rijeđe se javljaju.
Što je glukoza i koja je njena uloga?
Glukoza (od grč.; sladak) (dekstroza, grožđani šećer, krvni šećer, dekstroglukoza) je najrasprostranjeniji jednostavni šećer u prirodi ( wikipedija).
Glukoza predstavlja glavni izvor energije za stanice. Nastaje razgradnjom hrane koju jedemo ( ugljikohidrata), a da bi dospjela u stanice potreban je inzulin.
Inzulin i glukagon
Inzulin i glukagon su hormoni koje proizvodi gušterača, a njihova glavna funkcija je održavanje normalne razine šećera (glukoze ) u krvi. Glukagon se oslobađa kako bi zaustavio prenisko snižavanje razine šećera u krvi (hipoglikemiju), a to čini povećanjem proizvodnje glukoze u jetri i oslobađanjem glukoze u cirkulaciju tijekom hipoglikemije. Inzulin se oslobađa kad šećer raste i ima zadatak da zaustavi previsok porast razine šećera u krvi (hiperglikemiju). Inzulin pomaže tijelu da pretvori hranu u energiju i iskoristi šećer (glukozu) za energiju ili ga pohrani za kasnije korištenje. Regulira metabolizam ne samo ugljikohidrata, već i masti i proteina.
Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti lučenje inzulina je sve manje, a lučenje glukagona se povećava, jer su, pretpostavlja se, α-stanice gušterače koje luče glukagon postale otporne na inzulin. Glukagon se izlučuje i kada osoba s dijabetesom tipa 2 jede, što podiže razinu šećera u krvi.
Injekcija glukagona ili glukagon u spreju je lijek za hitne slučajeve kod niskog šećera u krvi (teške hipoglikemije) u bolesnika s dijabetesom liječenih inzulinom koji imaju poremećaj ili gubitk svijesti i ne mogu uzimati šećer na usta.
Šećerna bolest tipa 2
Točan uzrok nastanka još se ne zna. Nekada se javljala u starijih osoba, otuda potiče naziv “ starački dijabetes”. Najčešće se javlja u osoba starijih od 45 godina. Ono što jako zabrinjava je pojava šećerne bolesti tipa 2 kod djece, adolescenata i mlađih odraslih osoba. Na veliki porast broja oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 najveći utjecaj ima način života, odnosno porast težine i nedostatna tjelesna aktivnost.
Bila je poznata i pod nazivom “inzulin neovisni diabetes mellitus”, u vrijeme kada se mislilo da je inzulin lijek samo za tip 1 šećerne bolesti. I taj naziv bio je pogrešan, jer od 1922. do 1959.g. jedini lijek za šećernu bolest bio je inzulin. Upotrebljavan je kod osoba s tipom 2 u slučaju vrlo visokih vrijednosti.
Koje promjene u tijelu nastaju u šećernoj bolesti tipa 2?
U šećernoj bolesti tipa 2 glavni problem je neosjetljivost stanica na inzulin ( inzulinska rezistencija), povezana s poremećenom funkcijom stanica koje proizvode inzulin ( beta stanice gušterače). U početku dolazi do kompenzacijskog povećanja lučenja inzulina, što održava razinu glukoze u normalnom rasponu. S napredovanjem bolesti te stanice se mijenjaju, a lučenje inzulina smanjuje, što dovodi do razvoja šećerne bolesti tipa 2. Većina osoba s tipom 2 dijabetesa ima povećanu težinu/debljinu, a obično imaju veći postotak tjelesne masti, raspoređene pretežno u području trbuha.
Što uzrokuje šećernu bolest tipa 2?
Iako ne znamo točan uzrok nastanka šećerne bolesti, dobro je poznato koji čimbenici povećavaju rizik za njen nastanak.
Radi se o kombinaciji više čimbenika, uključujući genetsku predispoziciju, prekomjernu tjelesnu težinu i debljinu, sedentarni način života s nedostatkom aktivnosti, inzulinsku rezistenciju.Veća vjerojatnost za razvoj šećerne bolesti tipa 2 postoji kod osoba starijih od 45 godina, osoba koje u bliskoj obitelji imaju oboljele od šećerne bolesti ( roditelji, braća, sestre), kod žena koje su imale trudničku šećernu bolest, sindrom policističnh jajnika, kod osoba s predijabetesom, povišenim krvnim tlakom, kod pripadnika nekih rasa i etničkih grupa.
Kako prepoznati šećernu bolest tipa 2?
Znakovi koji mogu upućivati na šećernu bolest su: učestalo mokrenje, pojačana žeđ, povećana glad, nenamjerna promjena težine ( nagli gubitak je češći kod tipa 1), zamagljen vid. Znakovi, manje karakteristični, a češće prisutni mogu biti: osjećaj umora, trnci u rukama i stopalima, suha koža, svrbež kože, rane koje teško zacjeljuju, česte infekcije u području mokraćnog i spolnog trakta kod žena, spolna nemoć ( erektilna disfunkcija) kod muškaraca. Jedan od znakova povezan s inzulinskom rezistencijom, a koji upućuje na šećernu bolest tipa 2 je promjena na koži u obliku suhe, tamne, baršunaste mrlje u području vrata, pazuha ili prepona, pod nazivom crna akantoza (acanthosis nigricans).
Znakovi koji upućuju na šećernu bolest tipa 2 mogu dugo nedostajati ili nisu jasni, zbog čega se ova bolest kasno otkriva, ako na nju ne mislimo i aktivno je ne tražimo. Dijabetes tipa 2 razvija se sporije od dijabetesa tipa 1. Često prođe 7-15 godina od pojave bolesti do postavljanja dijagnoze. Najčešći znak je umor, ali on je toliko nespeciifčan da nas često udalji, umjesto približi dijagnozi. Zabrinjavajuće je to što u vrijeme dijagnoze u 50% osoba već postoji bar jedna kronična komplikacija.
Dijagnoza šećerne bolesti
Određivanjem šećera u krvi možemo vrlo jednostavno postaviti dijagnozu šećerne bolesti ili poremećaja šećera koji još nema kriterije za bolest.
Kriteriji Američke udruge za dijabetes za probir/ dijagnozu za predijabetes i šećernu bolest:
| predijabetes | dijabetes | |
| HbA1c | 5.7–6.4% (39–47 mmol/mol) | ≥6.5% (48 mmol/mol) |
| Šećer natašte | 5.6–6.9 mmol/L | ≥7.0 mmol/L) |
| Šećer 2 h nakon opterećenja sa 75g glukoze - OGTT | 7.8–11.0 mmol/L | ≥11.1 mmol/L) |
| Nasumični šećer | — | 11.1 mmol/L) |
U bolesnika s klasičnim simptomima visokog šećera u krvi (pojačana žeđ, pojačana glad, pojačano mokrenje), nasumična razina glukoze u plazmi više od 11,1 mmol/ dovoljna je za dijagnozu šećerne bolesti.
Ponekad je teško odrediti tip šećerne bolesti bez dodatnih testova.
Probir / screening - aktivno otkrivanje šećerne bolesti
Američka dijabetička udruga (ADA) predlaže testiranje na dijabetes tipa 2 kod svih odraslih osoba bez znakova bolesti, koji imaju prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu (indeks tjelesne mase ITM ≥ 25 ili ≥ 23 u osoba azijskog podrijetla ) i koji imaju jedan ili više čimbenika rizika za dijabetes : tjelesna neaktivnost, rodbina s dijabetesom u prvom koljenu, visokorizična rasa/etnička skupina, žene koje su rodile bebu > 4kg ili im je dijagnosticiran trudnički dijabetes, tzv. “dobri” kolesterol (HDL-C) <0,9mmol/L ± trigliceridi >2,8mmol/L, povišen krvani tlak (≥ 140/90 mm Hg ili uzimaju lijekove za kontrolu tlaka), HbA1C ≥ 5,7%, poremećena tolerancija glukoze (IGT) ili poremećena glukoza natašte (PGN) na prethodnom testiranju, stanja povezana s inzulinskom rezistencijom (npr. teška pretilost, crna akantoza, sindrom policističnih jajnika), ako imaju povijest srčanožilne bolesti, pušenje.
Za sve ostale osobe testiranje bi trebalo započeti u dobi ≥35 godina ( donedavno ≥45). Ako su rezultati normalni, testiranje je potrebno ponavljati u razmacima od najmanje tri godine s češćim testiranjem ovisno o početnim rezultatima i statusu rizika.
